Ocenjivanje

Ako želite da saznate nešto više o načinima praćenja i vrednoavnja rada učenika u školi, proučite sledeće priloge:

Praćenje, merenje i vrednovanje rada učenika u nastavi

kriterijumi za ocenjivanje

Podrška u borbi s digitalnim nasiljem

23. novembra 2018. godine zvanično je predstavljena edukativna platforma Bezbedni klinci, novi izvor kvalitetnog sadržaja na temu bezbedne upotrebe interneta za decu i neophodnog roditeljskog digitalnog obrazovanja.

Pročitajte više na: https://www.pedagog.rs/2018/11/23/predstavljena-edukativna-platforma-bezbedni-klinci-za-digitalne-mame-i-tate/ 

Motivacijom do boljih rezultata

Činjenica da se dete ne trudi dovoljno u školi može da iznervira svakog roditelja, naročito onog koji zna da dete sigurno može da pokaže više. U ovakvim situacijama roditelji obično idu konstantno za detetom, pričajući mu o lenjosti i neodogovornosti, jer su u nemogućnosti da razumeju detetovu nezainteresovanost. Međutim, ovako situacija postaje samo gora i gora jer dolazi do konflikta. Evo kako da stvarno pomognete detetu da se popravi u školi i istovremeno izbegnete sukobe:http://zelenaucionica.com/10-nacina-da-motivisete-dete-da-bude-bolji-djak/

Radne navike kroz igru

Deca su sposobna za više nego što roditelji misle. Ako mogu savladati igru na računaru, onda znaju i da uključe veš mašinu, ističe Elizabeth Pantley, autorka brojnih knjiga o vaspitanju dece. Redovno izvršavanje zadataka uči ih odgovornom pristupanju svim obvezama, uključujući i školskim. Počnite s jednim zadatkom.9823887
Detetu zadajte jedan zadatak koji će izvršavati na nedeljnom nivou. Na primer, neka subotom obriše prašinu u svojoj sobi. S vremenom povećavajte količinu zadataka tako da dete nauči da izvršava obveze i razvije radne navike. U svakom radnom danu treba odrediti vreme za učenje i pisanje zadataka, koje se prelaskom u viši razred povećava. Kad detetu radni ritam postane navika, školske zadatke izvršavaće sa uspehom.
Da biste odredili pravo vreme, pratite kad je mozak vašeg mališana najspremniji za učenje. To ne mora nužno da bude odmah posle škole. Neka deca bolje uče posle jela, a druga se pre pisanja zadatka vole da se igraju. Istraživanja su pokazala da fizička aktivnost može pomoći u stimulisanju detetove koncentracije i kognitivnih funkcija. Stoga ne forsirajte da neprekidno sedi za radnim stolom sve dok ne završi sve zadatke.
Čak i više nego vama na poslu, školarcu koji je aktivan i pun energije treba pauza. Stoga u vreme određenom za učenje i pisanje zadataka odredite manje stavke u kojima će dete pojesti voće, poigrati se s ljubimcem ili deset minuta prošetati. Potrudite se da učenje bude što zabavnije, nabavite mozgalice, sudoku, puzle i povežite gradivo s primerima iz stvarnog života.

Popis podseća, ali i drži dete motivisanim

Pomozite detetu da napravi dnevni plan rada i zapiše obveze za taj dan. Tako će, precrtavanjem obavljenih zadataka, lakše pratiti kako napreduje, što će ga motivisati da nastavi s radom.  Rasteretite dete da ima više vremena za zadatke. Ako dete posle škole ide na sportske treninge, sate plesa i klavira, neće se moći nositi s mnoštvom obveza. Pustite ga da samo odabere koje će ostati, a koje ne.

Domaći zadatak je prilika da budete bliži sa detetom

Učenje i pisanje zadataka prilika su da se zaposleni roditelji posle povratka s posla druže s detetom. Ali, budite oprezni i ne rešavajte probleme deteta. Školarcu treba smernice i pomoć da dođe do pravih odgovora, a ne gotova rešenja. Takođe, ako su mu potrebne instrukcije iz, na primer, matematike, bolje je to prepustiti nekome izvan porodice jer će biti objektivniji a detetu će bolje pokazati kako se rade zadaci.

Pohvala “Ti si tako pametan” može biti opasna za dete

Kako biste kod deteta razvili radne navike, budite oprezni s pohvalama poput: “Ti si jako pametno i nadareno dete” jer mogu doneti više štete nego koristi, upozoravaju psiholozi. Roditelji koji preterano hvale dete kako bi mu podigli samopoštovanje nesvesno uništavaju njegovu motivaciju za rad.

predskolci-sa-osmehom.blogspot.com

Kako da naučimo dete da se izbori sa nasiljem

Svesni smo da maloletničko nasilje postoji, ali nas generalno ne uzbuđuje mnogo. „Dečija posla“. „Nek’ se čeliči“. Sve dok ne pročitamo o deci u crnoj hronici. Tako, usled naših strahova i svakodnevice, skačemo sa potpune neuključenosti u detetov život, na apsolutnu kontrolu i zaštićenost – pa nazad, a ni jedno, ni drugo nije poželjno za detetov razvoj u snažnu, samopouzdanu ličnost koja može i zna kako da se čuva.

Takve krajnosti kakvim smo skloni, razvijaju ili nesmotrena i agresivna ponašanja, a s druge strane – pasivne i uplašene žrtve koje ne traže pomoć.

 

Nasilje je reakcija na strah. Ponašamo se nasilno ili agresivno onda kada se osećamo ugroženim – može da bude ugrožen naš:

  • Telesni integritet ili blagostanje. U osnovi, biološki posmatrano, to je strah od gladi tj. telesne smrti

ili

  • Naš imidž, autoritet ili pozicija u hijerarhiji. To je sociološki aspekat, odnosno strah od odbacivanja tj. društvena smrt.

Kod male dece strah još nije razlučen na ova dva aspekta, već je jedinstven – napuštanje = smrt, i deca ga mnogo jasnije i direktnije od odraslih doživljavaju.

Taj strah mi osećamo kao ljutnju, bes, iritabilnost, tugu, anksioznost – ali u osnovi svih tih osećanja je strah.

Kada se ponašamo nasilno, šteta je višestruka

Plašimo dete. Kada je dete uplašeno, amigdala „isključuje“ njegov gornji, razumniji mozak i ono fiziološki ne može da razmišlja ni da uči. Stalno nasilno ponašanje prema detetu (zastrašivanje) menja fiziologiju mozga i štetno je po inteligenciju i zdravlje deteta. Dete usvaja ponašanje koje vidi, pa velika je verovatnoća da će i samo postati nasilno.

Ako s detetom ne govorimo o njegovim osećanjima već samo o njegovom ponašanju, ili ga kažnjavamo ili postiđujemo zbog toga – dete ne razume sebe, plaši se i stidi se toga što se u njemu dešava.

Ako je dete uplašeno ili postiđeno svojih osećanja (bez razlike da li je to zbog ignorisanja ili zbog kažnjavanja – to je sve nasilno ponašanje – emocionalno zanemraivanje), ono ih krije i ne komunicira. Ako ne komunicira, neće tražiti pomoć i prihvatljive načine da kanališe svoj strah i agresiju, ponašaće se agresivno kada roditelj ili nastavnik nije prisutan, a s druge strane – neće tražiti da bude zaštićeno od nasilja koje trpi. 

Šta odrasli mogu da učine za sprečavanje maloletničkog nasilja?

Možemo da budemo svesni svog straha i srodnih osećanja. Time činimo prvi korak da kontrolišemo svoje postupke i da, za početak, budemo uzor svom detetu.

Možemo da s detetom razgovaramo o njegovim osećanjima. Time ćemo mu pokazati da su ona ljudska, prihvatljiva, normalna i da uvek o bilo čemu može sa nama razgovarati.

Da uvek, uvek reagujemo na nasilje. Ako na njega ne reagujemo, dajemo signal da ga prihvatamo.

Da razlikujemo hrabrost i asertivnost od agresije. Cilj nam je da deca budu otvorena i uporna u ispunjavanju svojih potreba i želja, ali da ne povređuju druge.

Da razlikujemo igranje i odmeravanje snaga od pravog nasilja i tuče. Deca se igraju rata, policije, rvanja, čak i nasilja – radi učenja, osaznavanja društvenih normi i pravila i svog mesta u društvu, ispitivanja posledica. U takvim situacijama moramo budno paziti da igra ne eskalira.

Da razlikujemo hrabrost od trpljenja nasilja zbog nemanja druge mogućnosti. Dete koje trpi nasilje nije hrabro – ono nema kud da pobegne i kako da se zaštiti. Takva vrsta „hrabrosti“ vodi u još veće nasilje.

Da razlikujemo traženje pomoći i podrške od tužakanja. U oba slučaja, detetu je potrebna naša pažnja – nekad je to samo validacija i razgovor, a nekada mu je potrebna ozbiljnija pomoć i zaštita. Ne smemo odgurivati decu koja su nam prišla da traže pomoć sa savetom da „reše to sami“ i da se potpuno isključimo iz situacije. Možda je trenutna situacija bezazlena, pa čak i korisna za dete, ali moramo negovati našu vezu s njim i podržavati ga da nam se uvek obraća za bilo šta.

Da učimo dete da traži pomoć sve dok neko ne reaguje. Odrasli često ne shvataju decu ozbiljno i ne slušaju ih. Na sreću, deca su po prirodi uglavnom uporna u traženju pažnje, ali u osetljivim situacijama kada su uplašena ili postiđena lako mogu odustati, misleći da je to „sramota“.

Da se ponašamo s detetom mirno i s poštovanjem. Ono će naučiti da to očekuje i da reaguje na bilo koji oblik nasilja. Naučiće da nasilje nije normalno, ni prihvatljivo.

Da naučimo dete sa kim može da razgovara. Možemo da sastavimo spisak najpoverljivijih odraslih osoba kojima dete može da kaže baš sve, bez straha da neće biti shvaćeno ozbiljno. Mama, tata, baba, deda, teta, uja, možda najbliži prijatelj ili dadilja. Ovim osobama može da kaže sve što mu se desilo sa bilo kim drugim, uključujući i osobe iz ovog „bezbednog kruga“. Naročito treba da prijavi tek ako mu neko preti još većim nasiljem ako nekome kaže šta se dogodilo, ili ga vređa (naziva tužibabom ili cvikarošem) zbog traženja pomoći.

Da poučimo dete da se udružuje. Nasilnici biraju izolovane žrtve. U grupi je lakše zaštititi se, a ako cela grupa osuđuje nasilničko ponašanje, verovatnije je da će nasilno ponašanje prestati.

Da naučimo dete da izbegava nasilnika i traži pomoć čim primeti da će doći do nasilja. Nije sramota. Osećaće se dobro što se snašlo kako da izbegne batine.

Da naučimo dete da se suprotstavi onoliko koliko se oseća sposobnim kada ne može da izbegne suočavanje. Da gleda nasilnika u oči bez skretanja pogleda, da promeni temu, ili direktno da kaže „šta hoćeš“ ili „ne želim da se tučem“. Naučimo ga snažnim govorom tela.

Da radimo sa detetom koje se ponaša nasilno. Nasilnom detetu je neophodna pažnja i pomoć. Kazne i pretnje deluju samo privremeno, dok je kontrola prisutna. Dete s problemom ostavljaju još neshvaćenim i odbačenijim, te je još sklonije nasilju.

 

Kako prepoznati disleksiju i pomoći detetu

Disleksija je problemom u savladavanju veštine čitanja, zbog kojeg se mnoga deca okarakterišu kao „lenja“, „tvrdoglava“, „bezobrazna“, pa čak i „glupa“.

Prvi korak u tome da sprečimo buduće nepravde učinjene ka deci koja imaju takav problem je informisanje.

 

Šta je disleksija i kako je uočiti

Disleksija predstavlja poremećaj sposobnosti čitanja ili razumevanja pročitanog, iako postoje sve osnove da dete savlada te veštine: uredna inteligencija, dobar vid, sluh, uporni rad na razvoju veština, želja deteta da nauči.

Tipični znaci da dete ima disleksiju se ogledaju u sledećem: 

  • dete zastajkuje pre nego da pročita reč, 
  • guta slova, 
  • dodaje slogove, 
  • premešta redosled slova u reči, 
  • zamenjuje slova koja slično zvuče, 
  • teško povezuje glasove u reči, 
  • ne razume ono što pročita (iako može da razume kada mu vi pročitate),
  • preskače redove, 
  • nepravilno diše tokom čitanja (stalno mora da zastaje da uzme dah)
  • ma koliko da vežbate čitanje deluje da nema napretka ili ga ima minimalno.

Uz to, često uočavate i „prateće“ simptome

  • dete je svesno svog problema i oseća se potišteno zbog toga, 
  • izoluje se iz društva, 
  • počinje da izbegava kontakt sa drugom decom. 

Naime, deca sa disleksijom su svesna da imaju problem sa čitanjem. Vrlo često uspevaju da zamaskiraju problem time što bukvalno zapamte unapred ono što bi trebalo da „pročitaju“. Onda kada su otkrivena da, na neki način, zaostaju za drugom decom, komentari poput „to je ona devojčica koja ne zna da čita“ ne čini baš dete najpopularnijim u društvu. Sem problema vezanim za socijalno funkcionisanjejavljaju se i drugi, specifični problemi kao što su orijentacija u prostoru i vremenu.  Takođe, detetu može biti teško da uspostavi redosled između različitih aktivnosti, detetu sa disleksijom je teško da kaže vreme ili da se pridržava rasporeda. Glavni problemi leže u tome da dete ne može da se orijentiše u prostoru; mešanja toga šta je levo, a šta desno, odražavaju se kasnije, prirodno, i na papiru. Odakle krenuti sa čitanjem reči i u kojem smeru se kretati? 

Jedna od naučnih pretpostavki jeste da je došlo do zamene funkcija dveju hemisfera: desna (sintetička) preuzela je jezičke funkcije leve (analitičke). Kako izvršiti analizu slova i reči i pročitati je, ako nam je obrnut proces dominantan? Deca sa disleksijom češće misle neverbalno, upravo zbog dominacije desne hemisfere koja ima funkciju integracije vizuelnih i auditivnih informacija. Uz to, formiranje kategorija je verovatno nešto što ćete kod dece sa disleksijom primetiti brzo. Ona imaju teškoće da pronađu nadređene pojmove, kutije u koje mogu da smeštaju informacije. Iz tog razloga, u pretraživanju gomila na koje slažu informacije, često deluju kao dekoncentrisana, hiperaktivna.

Šta možete da uradite kada prepoznate problem ili nagoveštaj problema

Obavezno se konsultujte sa logopedom ili psihologom. Na taj način, možete da dobijete adekvatnu procenu i program za rad sa detetom. Sistematski rad na razvoju veština čitanja uz rad na osnaživanju i motivisanju deteta, je ono što se primarno preporučuje kada je disleksija u pitanju. 

Postoje i mnoga pomagala dostupna uz tradicionalni jedan na jedan rad, poputneurofidbek metode, kojom se radi na stimulisanju moždanih talasa tako da se povećava kapacitet deteta da duže istraje na zadatku čitanja. Kao roditelj možete da:

  • čitate naglas svaki dan sa svojim detetom; neka to bude neka vrsta zajedničkog druženja;
  • koristite svaku priliku da zajedno vežbate (slogani na bilbordima, znakovi na supermarketima, instrukcije za sklapanje igračaka…);
  • važno je da poznajete interesovanja svog deteta. Dete lakše uči kroz ono što mu je zanimljivo (sport, muzika, slikanje, istorija…);
  • koristite audio knjige. Neka dete čita knjigu i sluša snimak. Polako, neka počne da čita uz knjigu;
  • tražite hobije, aktivnosti posle škole kojima ćete raditi na povećanju osećanja lične snage, stabilnosti deteta, samopouzdanja deteta;
  • beležite zapažanja vezana za ponašanje deteta. Te beleške će biti korisne i stručnjacima koji prave program za dete;
  • olakšajte detetu pamćenje rasporeda. Pravite vizuelne podsetnike, mape, smernice;
  • proverite razumevanje deteta. Ne dajte mu šest naloga istovremeno. Razbijte informacije u nekoliko delova i onda ih prenosite detetu;
  • pomozite mu sa orijentacijom u prostoru. Postoje metode poput reedukacije psihomotorike ili BrainGym-a posebno namenjene deci sa disleksijom. Nađite slike tih vežbi i primenjujte ih.

Upoznajte se sa problemom da biste mogli da ga prepoznate u praksi. Na taj način se dalje mogu osmisliti načini da se pomogne detetu da se lakše nosi sa problemom.

Izvor: Logopedsko edukativni centar „Čabarkapa“

 

Neurofidbek metoda: Kako naučiti mozak da se koncentriše

 
Sve učestaliji problem smanjene pažnje kod dece može se uspešno rešiti uz pomoć, u svetu veoma aktuelne metode, neurofidbeka.

Svaki učitelj bez problema može da u svom razredu identifikuje barem jedno dete koje “ne drži mesto”, koje zna “da odluta”, da se “isključi”, koje ne uspeva da se skoncentriše i kojem nijedan školski zadatak nije dovoljno zanimljiv

Do sada se to mahom rešavalo time što se učitelj požali roditelju koji zatim samostalno pokušava da uvede sistem kažnjavanja i nagrađivanja za dobra “postignuća”, ili se Korist od neurofidbeka je prepoznata širom sveta kao metoda koja pomaže u radu sa problemima pažnje, ali i sa napetošću, sa simptomima anksioznosti i depresije, sa problemima sa spavanjem, migrenama i mnogim drugim, eventualno, dalje posavetuje sa psihologom.

Međutim, iako kod nas nedovoljno poznat, neurofidbek polako ali sigurno postaje sve primenljivija metoda u radu sa decom koja imaju problema sa pažnjom.

Neurofidbek, kao neinvazivna metoda snimanja električne aktivnosti mozga, bazira se na dve pretpostavke: električne aktivnosti mozga odražavaju određena mentalna stanja i, druga, te aktivnosti se mogu trenirati. Dakle, radi se o metodi koja ni na koji način ne škodi detetu. Iako roditelji mogu imati otpor ka tome da se dete povezuje sa mašinom koja meri električnu aktivnost mozga, mališanima je ova metoda i više nego zanimljiva jer oni ispred sebe vide ekran sa različitim bojama i igricama. Polako, deca uče kako da usmeravaju i održavaju pažnju i ne znajući da na taj način uče mozak da se koncentriše.

Šta podrazumeva neurofidbek metoda?
Kao što se automobil vozi različitim brzinama – na autoputu i u gradskoj vožnji ili kada se pusti na “ler”, tako i mozak ima svoje brzine, a kada govorimo o njima – govorimo o moždanim talasima.

Moždani talasi se najčešće svrstavaju u četiri opsega frekvencija (učestalosti) i nijedan opseg “nije za bacanje”. Svaki opseg ima neku svoju funkciju u određenim okolnostima: od delta talasa koji su povezani na primer, sa dubokim snom, preko teta koji se javljaju kada smo pospani ili u kada odlutamo u sanjarenje, do alfa talasa koji nam pomažu da se opustimo ali ne uspavamo, i do beta talasa koji su povezani sa stanjima u kojima smo koncentrisani i spremni za rešavanje zadataka. Naravno, šta amplitude talasa različitih opsega frekvencija mogu da predstavljaju zahteva mnogo složeniju interpretaciju ali stručno oko zna da posmatra kako se talasi nivelišu po svojim frekvencijama i kreiraju sliku mnogo “šarenijeg” mentalnog života.

Kako se treniraju moždani talasi?
Nije svaka brzina za svaku priliku. Onda kada pokušavate da budete koncentrisani, teško da ćete uspeti da se fokusirate ako vas “maltretiraju” teta talasi. Onda kada pokušavate da se opustite, teško da će vam talasi, koji su “dominantni” onda kada rešavate zadatke, pomagati da postignete cilj.

Talase nekih frekvenci želimo da podstičemo, a neke želimo da prigušimo. Uz vođstvo terapeuta, neurofidbek pomaže detetu da to nauči da radi samo, odnosno da dostiže stanje koncentracije, odnosno usmerene pažnje i da to stanje održava.

Zašto “fidbek”?
Dete za vreme trajanja neurofidbeka igra igrice koje su podešene tako da bivaju pokrenute onda kada dete uspeva da „uspostavi kontrolu“ nad svojim talasima. Na taj način postizanje kontrole se „nagrađuje“ i dete vremenom uči kako da reguliše svoje funkcionisanje. Terapeut u isto vreme radi sa detetom i na veštinama učenja tako da postepeno, ono što se javlja u izolovanoj situaciji (na neurofidbek treningu) ,počne da se generalizuje i na druge životne situacije (školu, kuću…).

Dr Nataša D. Čabarkapa, logoped

 

Apatija i depresija

Šta je diskalkulija

Kada je vreme za logopeda?

Related Images: